Международни връзки: Съюза на възпитаниците на ВНВУ и Хърватските ветерани

Хърватското движение за независимост възниква през 19-ти век на основата на офицери от Австро-унгарската армия. По-късно то е насочено към отделяне от Югославия. В първите десетилетия на XX век. Усташкото движение сътрудничи с ВМРО срещу сръбската политика на балканите.

*
През 1941г. след германската окупация на Югославие е провъзгласена Независима хърватска държава. Държавен глава е крал Томислав II (братовчед на Италианския крал Виктор-Емануил II), a премиер е лидерът на Усташкото движение Анте Павелич. Хърватската държава просъществува до 1944г. , когато българските и немските войски се изтеглят от Югославия и с помощта на съюзниците Титовите партизани взимат властта над хърватската територия. (знамето на Независимата Хърватска държава 1941-1944)

*
Във войната за независимост през 1991- 92г. Хърватия се отделя от Югославия и възстановява своята независимост.

*
Добрите отношения между българи и хървати датират от векове. Те укрепват в борбите за национално обединение срещу Сърбия и силите на Антантата. След влизането на България в Тристранния пакт и образуването на Хърватска държава, България оказва помощ на съюзната страна. Младата хърватска армия чувства липса на офицерски кадри. В Загреб е сформирана кадетска гимназия (Domobranska zastavnicka skola) , а нейните възпитаници продължават обучението си в Германски военни училища. С междудържавно споразумение Военното на Н.В. училище също започва да приема хърватски юнкери – към 64-ти и 65-ти випуск са командировани по 8 хървати. Отношенията им с българските им колеги са прекрасни – завързват се искрени приятелства. На 10 септември 1944г. хърватските юнкери са произведени подпоручици, и под предлога че ще служат на новата югославска армия са предадени на Титовите власти. Повече никой не чува за тях, но вероятно са разстреляни още в Пирот. Спасяват се само двама – Милан Николич, който отсъства по болест и Драган Гърганя, който отказва да замине.
Към 64-ти випуск на ВНВУ: Антон Михайлов Першич, Иван Живков Вукасович, Иван Иванов Хаберл, Мариан Николов Филипчич, Иван Лукин Пливелич, Стефан Стефанов Сертич, Йосиф Матеев Пеякович, Йосиф Емилов Гъргурич
Към 65-ти випуск на ВНВУ: Милош Ивеша, Мариан Себастиян, Станко Маринов (българин, родителите му живеят в Загреб), Милан Николич, Видо Гаспери, Сречко Вициц, Драган Гърганя, Франьо Райхер.

*
(снимки л-д: М.Себастиян, Др.Гърганя, Фр.Райхер, Видо Гаспери, Сречко Вицич)

След включването на България във войната срещу Германия, частите на I БА минават през хърватските земи. Дори като формални противници, отношенията на българските офицери и войници към хърватското население са прекрасни. Българите не влизат в бой с хърватските отряди, а те от своя страна не нападат българските части.

*
Днес хърватските ветерани са организирани в няколко големи организации:
HRVATSKI DOMOBRAN е най-голямата организация, обединява ветераните от Втората световна война .
„Организация на загребските защитници на Вуковар” ( Udruga Zagrebackih Branitelja Vukovara) обединява ветерани от войната 1991-1992, която хърватите наричат „Отечествена” (Domovinska).
„Офицерски клуб 242” (Casnicki klub 242) e клуб на възпитаниците на Хърватската военна гимназия (1941-1945). Клубът е основан през 1992г. от 242-мата оцелели и доживели възпитаници на училището.

*
Съюза на възпитаниците на ВНВУ има отлични взаимоотношния с трите ветерански организации. Хърватските ни колеги поддържат в идеален вид българските военни гробища в Хърватия. През 2007г. делегация на Съюза начело с председателя полк. Инж. Н. Рухчев и Иво Антонов – главен експерт по военните паметници към МО посети Хърватия и се поклони пред гробовете на българските и хърватските  войни в Загреб, Вуковар и Блайбург. Българските ветерани посетиха местата където са водили боеве преди 62 години!
На 1 юни 2009г. в присъствието на български дипломати, военни и представители на нашия съюз бе представена книгата на живеещата в Хърватия българска журналистка Диана Гласнова  „Воиници на милосърдието”,  в  която са събрани спомени за български войници и офицери, спасили живота на хървати по време на бойните действия на хърватска територия.
На 27 юни 2009г в София пристига делегация на Хърватските ветерани. Домакин на едноседмичното посещение ще бъде Съюза на възпитаницитя на Военното на Н.В. учлище, ШЗО и РВГ. Виж повече за посещението ТУК>>
* * *

За книгата „Войници на милосърдието“ на Диана Гласнова

Организация на Българите в Хърватия / Bugari u Hrvatsko

Udruga zagrebackih branitelja Vukovara

Hrvatski Domobran-udruga Zadar

Bugarski Vojnici u zavrsnim operacijama Drugoga svjetskog rata

* * *
Nas, Hrvate i Bugare, povezuje nasa opca borba protiv komunizma! Osim toga nas povezuju i nasa stradanja, nase muke i nasa tragedija. Spajaju nas oni koje smo mi pokopali u vasu zemlju i mi se nadamo da nasi i vasi vojnici koji danas nisu s nama – da su zajedno tamo negdje gore u jednom savezu.  pricuvni pukovnik Nikola Ruhcev, voda bugarskog izaslanstva, prigodom susreta predstavnika udruge Hrvatski domobran i bugarskog Saveza pitomaca vojnih skola Njegova velicanstva, skole za pricuvne casnike i domoljubnog vojnog korpusa i gradanstva iz Sofije. Mi smo braca po oruzju, jer smo bili povezani u svim ratnim sukobima u dvadesetom stoljecu.
*
Prosle je godine (2007) organiziran i jedan iznimno zanimljiv i dirljiv susret bugarskih i hrvatskih veterana dvaju ratova – Drugoga svjetskoga i rata za hrvatsku neovisnost – Domovinskoga rata. Poslije 62 godine delegacija bugarskog Saveza bivsih carskih casnika posjetila je mjesta na kojima su bili tijekom zavrsnih operacija Drugoga svjetskoga rata. Bugarskoj su delegaciji domacini bili veterani “Hrvatskog domobrana”. Imajuci u vidu nedostatak informacija u hrvatskom drustvu o djelovanju jednoga dijela bugarskih vojnih postrojbi krajem rata na podrucju Hrvatske, kao i o mnogim jugoslavenskim zlonamjernim lazima o ulozi Bugarske vojske, Nacionalna zajednica Bugara ocijenila je da ce ovaj susret biti od velikog znacaja za dvije drzave.

*
Slusajuci svoje prijatelje Bugare, prosloga tjedna u Vojnovicevoj 15 u Zagrebu, Hrvati su im uistinu u puno cemu mogli pozavidjeti. Za razliku od poznatog slucaja „dva Hrvata – tri stranke“, bugarska udruga vojnih veterana jedinstvena je i, dakako, ima izdasnu financijsku i svaku drugu pomoc drzave. Sve je, s jedne i druge strane, podredeno interesima Republike Bugarske, a danas ravnopravne clanice EU. Eto, takvo iskustvo prenijeti na hrvatski teren mozda postane i nasa stvarnost, cim prije tim bolje.
Samo su dva mjeseca prosla od prvih medusobnih kontakata do dolaska u Hrvatsku. Predsjednik udruge ratnih veterana Hrvatski Domobran , Vladimir Fucek, uime svoje udruge i Casnickog kluba 242 zazelio je dobrodoslicu prijateljima iz Bugarske „Savezu pitomaca vojnih skola Njegova velicanstva skole za pricuvne casnike i domoljubnog vojnog korpusa i gradanstva iz Sofije“. Fucek kaze da su imali srecu uspostaviti veze s ovom uvazenom udrugom iz Bugarske i kako im je drago da je inicijativa potekla upravo od njih.
Bugarska delegacija je dosla u visednevni posjet, a boravila je u Vukovaru, Zagrebu i Bleiburgu. Smjesteni su u Hrvatskom vojnom ucilistu. U Vukovaru su obisli bugarsko vojno groblje iz II. svjetskog rata, kao i memorijalno groblje hrvatskih vojnika iz Domovinskoga rata, a u Zagrebu su prvo otisli na Oltar domovine na Medvedgradu, potom obisli kosturnicu domobranske vojske na Mirogoju, zatim spomenik bleiburskim i zrtvama I. svjetskog rata, vojni domobranski kriz i vojno osteceno, poruseno groblje, koje je danas samo sumski gaj. Pokazali su veliko zanimanje za hrvatsku povijest. Kao domacin, Vladimir Fucek je medu inim naglasio kako njegova udruga ima i statutarnu obvezu prikupljanja podataka o grobistima i stratistima hrvatskih vojnika u proslosti kao i o poginulim nehrvatskim vojnicima. U tu svrhu su tiskali knjigu spomen obiljezja sto predstavlja plod njihova petnaestgodisnjeg rada. Poticuci svoje domacine da i dalje nastave voditi racuna o svojim mrtvima, prof. dr. Svetozar Eldarov, povjesnicar i profesor na Institutu za balkanistiku u Sofiji, dao je za pravo svima onima koji stuju narodnu mudrost po kojoj „nije umro onaj koji je pokopan, nego onaj koji je zaboravljen“.
Nikola Ruhcev, pricuvni pukovnik i predsjednik bugarske udruge „Saveza pitomaca vojnih skola…“ istaknuo je kako u svakoj drzavi ima momenata koji mogu promijeniti i povijest i zivote obicnih ljudi. Potom je predstavio dvojicu kolega ratnih vojnih veterana, Nikolu Siskova i Georgija Radonova koji su tijekom II. svjetskog rata bili na hrvatskom teritoriju. Ono sto se dogodilo 9. rujna 1944. bilo je iznimno vazno za Bugarsku, kaze Ruhcev. Tada je u nasoj drzavi doslo do preokreta, sto se posebno odrazilo na sudbinu bugarskih casnika. Bugarska se odmah ukljucila u rat sa cijelom vojskom koju je ona imala. Vojnike su vodili bugarski casnici koji su vec bili skolovani i pripremljeni za svoju vojnicku duznost. Rat je zavrsio i mi smo se vratili u Bugarsku i upravo ovi casnici koji su bili dobro pripremljeni i imali dobru obuku u Vojnoj skoli Njegovoga velicanstva, upravo su sa svojim vojnicima morali prozivjeti veliku kalvariju. A to je promijenilo njihove zivote za 50 godina unaprijed. Oko 3200 casnika. Njih 2800 bilo je izbaceno iz vojske. Oni koji su bili kvalificirani za vojnu sluzbu izbaceni su, a dosli su neobrazovani i neadekvatni pojedinci na njihova mjesta. Sto se dogodilo s tim carskim casnicima, s nama, sa mnom, pita se Ruhcev? Bili smo zigosani stigmom „carski casnik“ i na taj nacin takvima je put zauvijek bio zatvoren, nisu mogli normalno zivjeti sljedecih pola stoljeca. Morali smo traziti neku drugu struku, pokusati se prekvallificirati i pronaci bilo kakav posao, a bili smo nauceni biti casnici. Neki su postali konjusari, zidari, pomocni radnici, cistaci, nosaci… Bili su nadzirani da na bilo kojem podrucju ne isplivaju na povrsinu, da se ne podignu sa dna zivota nego da tu zauvijek ostanu. Za to se pobrinula svenazocna komunisticka partija. Pokusati na bilo koji nacin povezati i nekako udruziti ove casnike bilo je zaista nemoguce. Morali smo tako cekati do 1989. i naseg preporoda kroz Savez bugarskih casnika, koji je stvoren jos 1907. kao Savez carskih casnika u pricuvi. No, kod onih promjena 1944. ovaj je savez potpuno unisten i zabranjen, dodaje Ruhcev. Dignuli su se na noge opet 1989. i preporodili savez, obnovili ono sto su stvarali njihovi ocevi…